Lekcija iz osnova ekonomije: Tom kupuje auto od Harija
Šta nam transakcija polovnoga automobila može reći o subjektivnoj vrijednosti?
Tom traži polovni automobil. Hari je zainteresovan za prodaju svog auta. Tom i Hari se sastaju i dogovaraju cijenu od 7.500 dolara. Tom dobija Harijev automobil, a Hari dobija Tomovih 7.500 dolara. Pretpostavlja se da Tom više cijeni posjedovanje automobila nego bilo šta drugo što bi mogao učiniti s 7.500 dolara. Isto tako, Hari više cijeni ono što može uraditi s 7.500 dolara nego posjedovanje svog auta. Tom je sada u boljoj situaciji. Isto važi i za Harija.
Koliko su tačno bolje prošli? Za Toma, to je razlika između korisne vrijednosti koju pridaje automobilu i 7.500 dolara. Za Harija, to je razlika između korisne vrijednosti koju pridaje novcu u odnosu na automobil. Nema razloga da njihovi dobici budu jednaki.
„Primijetite da je cilj i Toma i Harija uvoz koji dobijaju, a ne izvoz koji koriste za sticanje tog uvoza.“
Tom „izvozi“ 7.500 dolara i „uvozi“ automobil, dok Hari „izvozi“ automobil i „uvozi“ 7.500 dolara. Međutim, budući da korisna vrijednost koju Tom dobija od automobila premašuje 7.500 dolara, njegov stvarni uvoz je veći od 7.500 dolara. Isto važi i za Harija – korisna vrijednost koju pridaje novcu koji dobija veća je od 7.500 dolara, što znači da i on zapravo „uvozi“ više nego što to cifra pokazuje.
U suštini, i Tom i Hari imaju trgovinske deficite – ne u računovodstvenom smislu, već u ekonomskom smislu. Da toga nema, trgovina se ne bi ni dogodila! Tomov „deficit“ je razlika između korisne vrijednosti automobila koji uvozi i 7.500 dolara koje izvozi da bi ga platio. Harijev „deficit“ je razlika između korisne vrijednosti 7.500 dolara koje uvozi i automobila koji je prodao za taj iznos.
„...mantra naše poslovne i ekonomske kulture tretira izvoz kao nešto što je po sebi korisno...“
Važno je primijetiti da je cilj i Toma i Harija uvoz koji dobijaju, a ne izvoz koji koriste da bi ostvarili taj uvoz. Bez uvoza, njihov izvoz ne bi imao nikakvu unutrašnju vrijednost. Zapravo, da je Tom samo izvezao 7.500 dolara, a da zauzvrat nije dobio automobil, bio bi na gubitku. Isto važi i za Harija – da je samo izvezao automobil, a da nije dobio 7.500 dolara, bio bi na gubitku.
Ova posljednja opservacija je važna jer mantra naše poslovne i ekonomske kulture tretira izvoz kao nešto što je po sebi korisno, dok se uvoz, u najboljem slučaju, nevoljko prihvata. Odličan primjer za to je način na koji se opisuju međunarodni pregovori čiji je cilj povećanje međunarodne trgovine. Akcije koje omogućavaju veći pristup uvozu nazivaju se „koncesijama“ u pregovorima. Drugim riječima, omogućavanje ljudima da više uvoze smatra se ustupkom koji se daje u zamjenu za slične „koncesije“ stranih zemalja u vezi sa izvozom.
To bi bilo kao kada bi Tom nevoljko prihvatio Harijev automobil, ali ponudio višu cijenu od prvobitno dogovorenih 7.500 dolara samo da bi mogao izvesti više novca. Isto vrijedi i za Harija – on bi se usredsredio na prihvatanje niže cijene kako bi uvezao manje novca. Ima li to smisla? Naravno da ne. Takvo ponašanje bilo bi recept za finansijsku propast. Kada bi organizovali svoje lične finansije na ovaj način, i Tom i Hari završili bi loše – bez krova nad glavom, bez adekvatne odjeće i hrane, a možda i mrtvi.
Baš kao i Tom i Hari, propagatori ove poslovne i ekonomske kulture ne organizuju svoje lične finansije u skladu s onim što savjetuju za čitavu zemlju. Njihova djela govore glasnije od njihovih pogrešnih analiza, pa ih s pravom možemo ignorisati.
Ovaj članak objavljen je uz dozvolu T. Norman Van Cott i The Foundation for Economic Education, pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 International. Članak možete pročitati ovdje.